P R I J E S T O
Br.1175/56
Djel.protokol.104
Arh.br.120773
Prilikom mog obilaska Cetinja, ja sam došao i u Biljardu da pogledam sa suprugom muzej velikana naše poezije. U momenat kad nam je pokazat prijesto Njegošev ja nijesam moga odoljet a da ne sjednem na njega, što sam i učinio.
U isti tren kad sam sjeo sijevnula je munja i nestalo je struje, a odma zatim udario je grom vrlo blizu.
U oni momenat nestanka svijetla poslije jakog udara groma u grobnoj tišini koja je nastanula poslije vriska moje drugarice, ja sam se u oni prijesto osjetio strašno prijatno i spokojno, i zaboravio sam da sam se na njega teško pripeo jer je bio mlogo visok. Duži period vremena je potrajalo u karamrak, a ja sam se nekako zajedno sa mislima srodio sa prijestolom. Vrlo mi je bilo čudnovato to što je sijevnula munja u momenat kad sam se pripeo na prijesto. Posebno sam bio uzbuđen tijem što je odma poslije toga uždio grom mlogo blizo. Svatio sam da je to neki znak koji mi je reka da sam ja vezan za taj prijesto i da on pripada samo mene. Pošto sam se konstatovao sa drugaricom, naredio sam upravniku da se prijesto lijepo umota u kartone i druge materijale, pa da se uputi specijalnijem kamijonom koji posjeduje geodezija u moju vilu u Beograd. Dao sam i tačnu adresu za šofera, a preko telefona sam naredio poslužiteljima u vilu da sa najvećom pažnjom unesu prijesto u moju radnu sobu, i da ga nikako ne raspakivaju.
Kad sam se vrnuo u Beograd, prva mi je rabota bila da raspakujem prijesto i da prešegam noge od istoga kako bih se moga lakše penjat na njega. Kad sam prešega noge, prijesto se kolećao, pa sam malo skratio jednu nogu za koju sam sumavao da je kraća. Nijesam potrefio, pa sam malo skratio jednu drugu, ali ni ta nije bila kraća, te se prijesto i dalje kolendrcao. Ja sam potom skratio i treću nogu, ali ni tada nijesam potrefio, i tako sve u krug, dokle nijesam dospio do poprečnija kantinjela. Tada se prijesto nije više kolendrcao. Bio mi je taman da se ne penjem no da lasno sjedem ka na svaku drugu karigu. Mnogo sam se navika da u njega sjedim, i mnogo mi daje mirnoće u momente velike nevroze.
Cetinje, 4.septembar 1956.
Poslije nekoliko dana pošto se bješe mlogo zauktalo oko stvari te su ponesene iz muzeja , ja sam pozva preko telefona druga te je uzeo krevet i pitao ga za stanje i njegove namjere u vezi sa krevetom. Predočio sam mu situaciju koja je nastanula i zamolio ga da ako je mogućno vrati krevet. On se iznenađujuće oštro izgraja na mene kada sam ja obični član a ne sekletar. Reka mi je da ne dolazi u obzir da vrće krevet, jer se njegova drugarica naviknula na njega, kao da i još ima nade za njini slučaj.
Pozvao sam i druga koji je uzeo prijesto i od njega dobio oštre prekore u smislu ko sam ja i okle mi pravo da ga uznemirajem kad lijepo znam na koju je on funkciju, kao i to da mi slučajno ne pane naum da ga opet uznemirajem jer će u taj slučaj potegnuti sve veze da me smakne.
Što ću? Mlogo su veliki džoganji. Ne drkte oni predamnom.
......................
..................
Постед бај Гане Радусиновић
Dalje i priđe ima odenake: www.cetinjem.blogspot.com
